,,Moj prvi roman sam napisao kao vid terapije kada mi je majka umirala od kancera. Nisam imao nikakava očekivanja od tog djela, jednostavno sam ga pisao da bih sebi olakšao. Tada sam se bavio novinarskim poslom i sa prilično dobrom karijerom i nije mi bilo toliko bitno da li ću biti uspješan pisac. Međutim Čovjek i dječak se prodao u više od milion primjeraka“, rekao je jedan od najznačajnijih pisaca današnjice, sjajni Britanac Toni Parsons gostujući u Herceg Novom. U susretu sa čitaocima u velikoj sali Dvorane Park, Parsons je objasnio da je njegovo najprodavanije djelo praktično polu-atobiografija, jer je dosta činjenica iz stvarnog života upotrebljeno ali kako je rekao mnogo stvari je izmaštano i u svrhu što interesantnije priče korištena je fikcija koja je preživljena samo u njegovoj glavi.
,,Recimo razgovor sa majkom koji u knjizi imam kada otac umire, taj razgovor se nikada nije stvarno i vodio osim u mojoj glavi, ali u svrhu što bolje priče kao pisac ne možeš da koristiš svoj život beskrajno, pa je mašta ta koja oslobađa i pomaže“, kazao je Parsons. On je pričao o svojim počecima kada je kao dijete iz vrlo siromašne porodice sa 16 godina napustio školu i svom angažmanu kao muzički novinar i činjenici da ga je upravo to podsticalo da se potom dodatno obrazuje, jer je pišući shvatio koliko ustvari ne zna i koliko je neobrazovan.
,,Novinarska karijera sastojala se u tome da sam provodio noći sa muzičarima i za takvo nešto je trebalo biti mlad i glup da bi uspjelo, a ja sam bio veoma mlad i veoma glup“, rekao je Parsons koji je tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka bio muzički kritičar u NME, jednom od najuticajnijih muzičkih listova u Velikoj Britaniji. Njegovi intervjui s grupama kao što su Kleš, Seks Pistolsi, Blondi, Toking Heds i Ramons učinili su ga kultnom figurom među mladima Engleske. Dobijao je nagrade za svoj novinarski rad u listovima GQ i Elle tokom osamdesetih godina. Devedesetih je postao jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora u emisiji Late Review na BBC kanalu.
,;Kada napišete svoj roman vi ga pišete slobodno bez ambicija i velikih očekivanja. Međutim, kada on dostigne uspjeh, e vi tek onda postajete profesionalac jer vas onda tek počinju pritiskati i izdavači i fanovi da nastavite da pišete. Tako da je pisanje prvog romana oslobađajuće a poslije toga pisanje postaje posao, lijep posao, ali posao”, objašnjava dalje Parsons. On je na pitanje zašto se i kako poslije pisanja praktično samo porodičnih romana punih emotivnih odnosa, opredijelio da svoje spisateljstvo uvede u vode kriminalističke tematike, kazao da je Džejms Bond bio presudan za takav preokret.
,,Bio sam na prikazivanju nekog filma i tu je bio i režiser Sem Mendes sa kojim sam se upoznao i prilikom jednog od naših sljedećih susreta mi je rekao da će da režira film o Džejmsu Bondu što je bilo nepovezivo. Međutim on je objasnio da voli knjige o Bondu i da ih je sve čitao dok je bio mali i da ih sada ponovo čita da bi vidio šta ga je tada privuklo i da je shvatio da bi volio da režira film sa tematikom iz tih knjiga. Ja sam isto tako volio te knjige kada sam bio mlad, a poslije tog razgovora sam otišao kući sa željom da ponovo uzmem da čitam knjige o Bondu i kada sam pročitao prvu stranicu Kazino rojal, ponovo sam ukapirao kako je to dobar junak i pomislio da ja želim svoga junaka sličnog Džejmsu Bondu“, ispričao je Parsons. On je dodao da je zano da njegov izdavač neće biti oduševljen takvim preokretom i da je neočekivano da će štampati takvu vrstu romana. Stoga, je morao sam da štampa svoju prvu knjigu sa kriminalističkom tematikom i da se izbori za tržište, koje u Britaniji ima značajnu tradiciju u tom žanru, ali upravo zbog velikog broja sjajnih pisaca krimi romana morao je da nađe autentičan način da zadrži krimi duh ali da napiše nešto što ne liči na sve ostale.
,,To je zahtjevalo dosta posla i dosta vremena, ali iznjedren je dobar serijal. I smatram da pisac mora da se mijenja tokom svoje karijere, kao i sve što mora da se mijenja. I da, jako bih volio da se moji krimi romani ekranizuju ali da se kvalitetno ekrranizuju sa dobrom adaptacijom i produkcijom“, rekao je Parsons dodajući da nije zadovoljan kako je to urađeno sa njegovim najpoznatijim djelom Čovjek i dječak.
On je rekao da mu ni malo nije čudno što su pisci briali Herceg Novi za grad u kojem će da žive, jer u životu nije vidio više stepenica na jednom mjestu, a za pisce koji su obično usamljeni u svojim sobama gdje stvarju, jako je značajno i da imaju izražen i fizički aspekt u svom životu što se postiže šetajući novskim skalama.
Parsons je na kraju bio i iskren konstatujući da su u zabludi pisci koji su umislili da imaju moć da promjene nešto u svijetu.
,,Pisci nemaju moć da utiču onoliko koliko misle. Ja ne mogu da odradim ništa toliko jako, ja samo pokušavam da ispričam dobru priču i mislim da ne mogu da promjenim i riješim globalne probleme, ja samo mogu da napišem dobru priču koja će te probleme prepozanti. I pisci i političari se zavaravaju da mogu da promjene svijet, jer događaji se dešavaju sami od sebe i to je zabluda da možete nešto promjeniti“, zaključio je Parsons, čije se gostovanje u Novom realizovalo zahvaljujući saradnji Juk Herceg festa i crnogorskog izdavača Parsonsovih djela, podgoričke Nove knjige.
