Autor: Jana Radan
Kao novsko mladunče, koje je tek izmigoljilo na dugački put, ne mogu pričati o nekom velikom iskustvu iza sebe, ali mogu govoriti iz ugla svih mladunaca, ili bar nekog određenog broja, o pogledima i zapažanjima koji se možda mijenjaju kroz generacije, ali vjerujem da u suštini postoje neke vječne prepreke da mladi ljudi u Novom budu u potpunosti zadovoljni ponudom svoje okoline.
Dosta puta zamišljeno polje našeg djelovanja zavisi od nekih drugih ljudi, sa nekih bitnih mjesta i to dovodi do miliona zamjerki i demotivacije. Mislim da je sve to prilično nebitno, uvijek će biti onih koji će pokušavati da dižu revolucije, ali možda je nekada potrebno početi od sebe i svog malog kruga u kojem treba praviti neke promjene i činiti sebi svijet zabavnim.
https://www.youtube.com/watch?v=16gfyi5H8LA
Uvijek se nađe ponešto da te interesuje, jednom prilikom sam nabavila fotoaparat i svidjelo mi se to nasumično lentravanje prizora na svakodnevnim rutama po gradu, uglavnom istih, ali u različitim atmosferama i raspoloženjima. Skupi se tu nekog materijala koji podijeliš sa ljudima, nekome se nešto možda svidi. Dođe i period kad sve to dosadi i ne vidiš više ništa vrijedno bilježenja. I onda ostavljam oruđe kući da skuplja prašinu a danima slušam Tomu Stanića kako mi viče „ Mala đe je kamera? Sram te bilo, što je ne nosiš!“ – ali shvatam sada da je to jedna od dobrih navika koju valja sebi stvoriti jer kroz tu praksu kasnije možeš mnogo brže i lakše sebi da predstaviš šta je to što treba vidjeti i podjeliti sa drugima.
Pošto sam odlučila da nastavim da se bavim takvom vrstom vizuelne komunikacije, upisala sam fakultet digitalnih umjetnosti na kojem učim o filmu, fotografiji i dizajnu. Upoznala sam dosta ljudi, i mladih, i onih iskusnih sa mjesta katedre uz koje se na dobar i vrlo praktičan način vrlo brzo dolazi do novih saznanja i najljepše od svih je kad shvatiš koliko toga ustvari ne znaš. Možda je teško pričati o budućnosti takvih profesija, u ovakvom vremenu gdje se na tom polju dosta toga vrlo brzo mijenja, ali sigurno je slična budućnosti i svih ostalih profesija, koje se smatraju kao sigurni poslovi.
Mislim da našem gradu sigurno ne bi škodila akademija ili umjetnička škola, kojom se mnogi i danas ponose iako je nema već dugo. Dobre su to ustanove, može se dosta toga lijepog naučiti, a najbolji način da se dobiju opet neki plodni i kvalitetni ljudi je da se obrazuju. A da ne moraju ići u potragu za drugim mjestima koja to nude. Mada je i to obrazovanje ponekad skupa stvar, ali nađe se način, bilo je nekih dobrih ljudi koji su ostavljali svoja imanja kao zadužbine Herceg Novom i fondove za stipendiju studenata umjetničkih fakulteta, ne zna se puno o tome, ali postoji zbilja. Ja sam dobila mjesečnu stipendiju zadužbine Duković i vjerujem da postoji još sličnih dobrih opcija samo ako se malo potraži.
Možda samo još uvijek fali malo duha i elana, jer prostora i vremena sigurno ima dovoljno, a dok ima tog mora, palmi i jarbola, inspiracija je stvarno nepresušna. Iako se možda kroz moje dosadašnje radove provlači neka nostalgičnost za vremenom u kojem nisam nikada živjela, to je samo jedan od oblika kako može da se sagleda sadašnja okolina, na neki topao, pomalo romantičarski, način.
Treba ponekad otvoriti škure i napraviti malo promaje kroz glavu, mada meni se već čini da kreće neka lijepa kolektivna promjena.
